Marinska bitka

Silna turska vojska 1657. godine sa Seidi Ahmet -pašom na čelu  1657. godine krenula je osvojiti tada jedno od najnaseljenijih i najbogatijih mjesta u Dalmaciji,  Marinu.

Napad je započeo krajem lipnja, a mještani i kapetan Jakov Jerković ne pristaju na predaju i brane se svim raspoloživim oružjem. Neočekivano jaka obrana ratobornih branitelja koja je zatekla brojniju tursku vojsku, prisilila je pašu na višednevno uništavanje mjesta velikim topovima. Mletačko vojno zapovjedništvo ne šalje pomoć smatrajući da je Marina neobranjiva ali mještani uz jedinu pomoć od 30-tak mještana otoka Drvenika, žele braniti mjesto pod svaku cijenu i ne žele ga napustiti.

Nakon sedmodnevnog otpora Turci su izvršili završni napad, a branitelji ne mogavši više zadržati prodore kroz razrušene zidove, gotovo svi pogibaju zajedno s kapetanom Jerkovićem kojem srce nabijaju na koplje. Mještana Marine je poginulo oko tristo, a oko tristo završilo u roblju, dok se jednako toliko uglavnom žena i djece, noću i pod paljbom brodovima izvlači u Trogir i okolicu. Turci pljačkaju i odvode obilan plijen, na tisuću i dvjesto konja.

Najveća zanimljivost vezana uz obranu Marine od Turaka 1657. godine je uz 30-tak naoružanih mladih žena, obučenih u muške odore, koje su aktivno sudjelovale u borbi. Najpoznatije su dvije mlade udovice, Kate Despotova i Matuša Škriljina , koje su na kraju bitke zarobljene, a Turci začuđeni da su se borili sa ženama, iz poštovanja ih ne ubiju.

Treća hrabra žena, djevojka po imenu Jele Marunova ne želeći se predati, zapalila je nekoliko bačvi baruta u kuli u kojoj su se nalazile sklonjene žene i djeca ubivši pritom i veliki broj neprijatelja.

Marina, mjesto gdje se godišnje rađalo i četrdesetak djece doživjelo je skoro potpunu propast. Veliki broj prezimena se nakon 1657. godine u Marini više nikada ne pojavljuje i izumire, dok neki potomci preživjelih starih rodova žive na teritoriju Marine vezani uz svoj zavičaj i danas.